A kako tek pod'ukuju!

Rijetko što me tako fascinira kao neobična krepkost i žilavost ponekih seoskih baba. Barem onih naših, hercegovačkih. Pa to ne može slomit ni vrime, ni teret, ni nevolje, ni oskudica, ni samoća.... I što sam starija, to više se divim toj posebnoj sorti čeljadi otpornih na sve.

Na njima se doslovno ostvaruje ona izreka: što te ne ubije, to te ojača. To sve čvršće, vridnije, arnije što starije! A, ljudi moji, pa nemoš virovat dok se na vlastite oči ne uvjeriš. Neke od njih su, i u godinama moje mladosti, imale više fizičke snage i izdržljivosti od mene. Sada se više ni ne upuštam u takve porazne usporedbe. 

Priroda me nije baš obdarila sa priviše fizičke energije, a kad je već tako, čemu se buniti. I kome? Gradski, izrazito sjedilački, život je ukrao i ono što priroda nije, pa sad drži! Nema te babe koja me sada ne bi prestigla u utrci na 50 m. Dužu rutu neću ni spominjat. Pa, gledam njih, u svojim 70, 80, 90-im... čeljadi moja... Ma kakvi te đuturumi snašli, jadan ne bijo! To su avioni! Rakete!

To oda jednako uspravno, čvrsto i brzo ko i prije ohoho vrimena! To ne sida i ne odmara po cile dane! To se ne zapuvava, niti se umara...! Ko da su na baterije, Iruda ti živa! 

I to neke što se nikada ne obotale. 

A, ljudi! 

Nađe se, doduše, i među njima kakva boležljivija i rđavija, ali ne u značajnom broju. A, kako tek podukuju! Najskoli neke. Živa ti jada! Pavarotti im nije ni do kolina!

E baš jedna taka me je, onomad, zahvaljujući svom, neopisivo prodornom i čvrstom, glasu, spasila od konaka usrid šume, kada sam ono jednom, prirodno nadarena za dezorijentaciju, kakva sam rođena, zalutala u Zavelimu - svojoj rođenoj šumi. Nemoš od ruga da kogo' čuje, al' et! Meni se dogodilo i opet bi da se tamo zateknem u sumrak. Štaš' ka' sam taka!

Tako ti je to kad pošalješ u šumu dite s asfalta koje nikada nije koraknulo u takav svijet. Uz to još ne zna razlikovati zvonce od brondžice, niti im pouzdano procijeniti relativnu udaljenost. Ni blizu. I eto ti belaja! I onda te, čas posla, zavaraju ti zvukovi, te vijugave staze i stazice koje najčešće završe nigdje...

Te drače i  grabe kroz koje se vereš dok ti se trnje zabada u robu i grebe golu kožu.

Nisam bila sama, ali ko da jesam. 

Dvoje suputnika bili su samo poradi brojčanog stanja. Dica koja se oslanjaju na mene kao stariju. A ja... izgubim se, sestro, skoro i u vlastitoj ulici, a neta li... Imam svojih 15,16 godina, oni godinu, dvi mlađi... Šta ti vride godine kad ne poznaješ šume, ni njenih gustiša! I uhvati nas noć. Srićom nisam baš bojažljiva, a još manje paničar. Barem dok nema očite prijetnje na vidiku. 

Noć je bila izrazito vedra, topla i ugodna; pun mjesec u punom sjaju, pa se vidi koda je jutro. dakle, ništa strašno, osim činjenice da smo usred šume, na suprotnoj strani Zavelima, pa čujemo udaljene zvukove tuđeg, a ne svoga sela. Jedino to, haha. 

Spokoj se nekako lako prinio i na umornu nejač od malih pratitelja, pa su doskora pozaspali ko u svom krevetu. 

Osluškivah raznovrsne zvukove noći nelagodno se trzajući pri svakom bliskijem šumu u grmlju. Tišina ih čudesno pojačava, a strah još više te najsitniji mravlji korak zazvuči kao medvjeđi. Ne sićam se više koliko je vremena bilo kad sam, začula glasove dozivanja negdje iz daljine. Skočih se na noge, ali i ne pokušah puštati glasa.

Nije da imam najslabašniji glas, ali ne umijem podukivati kako bih ga učinila čujnim na daljinu. Ja ne umijem, ali zato umiju ostali. Najskoli baba Šuda! Moj Bože! Da žensko čeljade može imati tako snažan i tako  prodoran glas, ne bih virovala da nisam čula. Priko cilog Zavelima odzvanja razgovijetno moje ime iz njezina moćnog grla, premda se, po karakterističnoj valnoj dužini, jasno razabire da dolazi iz velike udaljenosti.

S vrimena na vrime začujem i ćaćin, podjednako prodoran, ali ipak manje razgovijetan glas i bojim se samo da se neću, onako već malo podhlađena od vlažne noći, uspjeti odazvati dovoljno čujno. Čekam da se glasovi približe, pa kad procjenih da možda neće biti uzaludno pokušah se odazvati.

U usporedbi sa zvonkom, čistom, prodornom, gorštačkom glaščugom babe Šude, moj je zvučao ciju-miju-ciju-miju. 

Glasno se nasmijah od sve svoje muke, a dica za mnom. Di je sad taj čuveni "trojstruki glas" kojim sam, navodno, plačući obavještavala sve susjede kad bi me se sestre bile. 

Kako god bi  okrenula, djelovalo mi je komično i odveć slabašno. 

Prvotni ciju-miju, zamijenilo je još komičnije- u-uh-u , kao da se rugam kakvu ditetu. I opet smo se smijali svih troje, pa su dica mislila da se igramo zasmijave, odnosno da se trudim zasmijati ih. Pa mi je bilo još teže pod'uknuti kako Bog zapovida, da bi me čeljad čula.

Bilo mi nekako i nelagodno i komično i blentavo, pod'ukivati u grobnoj tišini noći prid tom dicom koja se smiju čim pokušam. 

Sama sam ih na to osokolila i sad je gotovo. Što zbog nelagode, što zbog uspavanih glasnica, što zbog krajnje nevještosti s pod'ukivanjem, nisam uspjela odaslati čujne zvučne signale dok se gotovo nisam frontalno sudarila s babom Šudom i onako joj, izbliza, i ravno u brk, odmjauknula nešto između podukivanja i cijukanja. Mja-h-uu!

- Pa šta se ne odazivaš majčine ti tene! - zagrmi baba prekidajući moj posljednji mjauk.

 - A Bog te lano, izvrati se od podukivanja, a ona ništa!

Bojažljivo pokušah mjauknuti koju , ali prid ovom babom, poznatoj po svojoj arnosti, žilavosti, odlučnosti i stasitosti, fizičkoj i mentalnoj, bolje se pokriti ušima i sam sebi staviti jular, pa nek voda kud oće. 

Samo nek ne bije.

I onda se čudim što, i danas, u svojim 90-ima, ima valjda još uvik snažniji glas od mene. I ne samo od mene; i ne samo glas. 

To ti je brate pravi isan, a ne neki tamo ciju-miju...

E, reko', svaka joj čast! To je čeljade i po!  

Od kad znam za sebe ona je baba, i od kad znam za sebe, ona ne stari i ne gubi na vitalnosti. 

E, vala, kapa vam do poda, žene moje!

(2017.g.)